|
Građanska inicijativa |
|
|
KENGURICA 365
1. 2006. 2. Homerton Hospital, London, UK 3. Termin mi je bio 7.aprila. U toku trudnoce doktora nisam vidjala, samo medicinske sestre i obavila sam svega 2 ultra-zvucna pregleda. Bolovi su krenuli oko 5 ujutru, 6.aprila. Ustala sam i napravila sebi toplu kupku, sredila nokte, oprala i isfenirala kosu, i negdje oko 7.30 ujutru nazvala bolnicu. U 8h smo suprug i ja vec bili na prijemnom i cekali da me neko primi. Na CTG su mi konstatovali kontrakcije na svakih 3 minuta i rekli mi da sam se otvorila citavih 4cm i da cu do podneva da se porodim. Ja, misleci da je sve to bila lazna uzbuna, ne ponesem stvari sa sobom te sam na pola sata ostala sama dok mi suprug nije donio stvari od kuce. Za svo to vrijeme, babice su me obilazile na svakih 5-10 minuta. U sobi sam bila sama. Porodjaj je krenuo oko 11h ujutru, uz asistenciju 2 babice i supruga. A ja sam za svo to vrijeme razmisljala sta bih mogla da jedem, da li hamburger, da li neku supicu?! Posto su mi babice probile vodenjak i konstatovale da je beba kakila u stomaku, govorile su mi da moram malo bolje da se napnem jer moze doci do infekcije. U tom momentu sam zaboravila na hranu, pa cak i na koka-kolu koja mi se neopisivo pila, i pocela zaista da se napinjem. Porodila sam se u 12.47 toga popodneva. Muz je presjekao pupcanu vrpcu, ja drzala bebu na grudima dok su me usivali i tek tada sam, po prvi put za tih 9 mjeseci vidjela doktora koji je dosao da pregleda bebu. U toku porodjaja sam dobijala informacije, instrukcije, bila sam ohrabrivana od strane svih prisutnih. Nekih 2 sata nakon porodjaja, jedna od babica me nagovorila da se istusiram i beskrajno sam joj zahvalna na asistenciji. Za to vrijeme, moj suprug je drzao bebu i zvao rodbinu i prijatelje da im se pohvali za prinovu. Oko 17h su me u kolicima, sa sve bebom u mojim rukama, prevezli citavih 40-ak metara do sobe koju sam dijelila sa ostalim mamama i njihovim bebama. Suprug je morao da napusti odjeljenje u 21h. Vec sutradan oko 9h smo opet svi bili na okupu, a oko 15h smo sa otpusnom listom u rukama napustili bolnicu, svo troje, srecni i zadovoljni. Ja sam bila prezadovoljna tretmanom i osjecala sam se kao da se niko nikada prije mene nije poradjao, i da je to iskustvo bilo rezervisano samo za mene. Da budem iskrena, boljelo me i mislila sam da se raspadam, ali sam bila pazena i obavjestavana o citavom procesu i znala sam sta me ceka. 4. Imenom ili 'mama'. 5.Ne. 6.Beba je svo vrijeme bila uz mene. 7. Odmah sam pocela da dojim bebu, ali su se komplikacije javile kasnije. To iskustvo mi je mnogo teze palo, tako da bez obzira na pomoc i podrsku, nisam uspjela da dojim duze od 2 mjeseca. 8. Ne. 9.. Ne. 10. Ne, a i da sam probala vjerovatno bi me poslali na sud i rekli da se tamo poradjam. 11. Ovdje u Engleskoj postoji niz problema sa kojima se osoblje u bolnicama i pacijenti srecu. Medjutim, niko na vas nece vikati, govoriti vam da ste razmazeni, ignorisati vas do granice loseg ukusa. Mislim da ni ovdje nije sve idealno, ali barem ste kao porodilja i buduca mama postovani, nadgledani i imate opcije da li cete se poradjati u bonici, kod kuce, u bazenu, specijalizovanim ginekoloskim bolnicama itd. Muzevi, rodbina ili bilo ko drugi ko je dosao sa vama su zapravo ohrabrivani i prizeljkivani da vam asistiraju pri porodjaju, da vas masiraju, pomazu da se prosetate jer ni ovdje osoblje nema vremena za takve stvari (barem ne uvijek).
|
PRIČE IZ PORODILIŠTA PETICIJA ANKETA O ZADOVOLJSTVU PORODILJA INFORMACIJE ZA INFORMACIJE ZA LEKARE I STUDENTE
MEDICINE PROVERA RADA INSTITUCIJA MEDIJI KAKO VI MOŽETE DA POMOGNETE?
|
|
sponzori i prijatelji
|
|
 |
|
